Hvatam riječi
A one mi uporno bježe
Ja ih čuvam kroz priče starih nana
S mirisom kifla iz pekara
Proljetnog behara
I tajanstvenih sahara.
Želim ih dotaknuti
Pomirisati, osjetiti
Dok kroz sjećanja
Testije, ćupovi,
bunari i santrači plove
I neko me drugo vrijeme
Sebi vuče I zove.
Pa u jesen zamirišu turšije i pekmezi
I sepeti prepuni rujnoga voća
I vide se stapovi uzavreli od jutarnjeg mlijeka
Dunje na pendžeru i zambak u avlijama
I sofre pune familija na okupima
I ne mogu da shvatim
Da su to slike jednog prošlog vijeka
Da nas pod svoje uzima neko novo vrijeme
I donosi otuđenost kao teško breme.
I čini mi se da su sa tim nostlagičnim godinama
Otišle riječi jezika moga
Tek ponekad ih izvučemo iz zaboravljenih ladica
Ili nas na njih podsjeti neka stara, požutjela stranica.
A one se cerekaju i uporno bježe
Dok grlo se u u zaboravu steže
A onda ih čujem u sevdalinkama
I obradujem se tim nasim sačuvanim bogatstvima
Pa docčaram dimije, jeleke, šalvare i fesove
I kadije, prelijepe hanume i delije,
I u snove došetaju
teferiči, ašikluci I akšamluci
nesuđene ljubavi I besane noći
tanani šadrvani I sa munare ezani
I ljubav prema rodnoj grudi
Koja nikad neće proći
Jezik, to moćno sredstvo
Izda me toliko puta
A toliko ga želim zadržati
Čuvati kao najljepši dragulj
I svojoj djeci i unucima dati
Hvatam riječi
Te prelijepe zvučne ljepotice
One se izvlače kroz sokake i kaldrme
Basamake i pendžere
Mahale i sokake
I želim da ih ljubomorno čuvamo,
Mazimo, pazimo i ponosno pokazujemo
Da se nikada ne upitamo
ko smo, gdje smo, šta smo,
Da jedni drugima stranci ne budemo
I zauvijek sačuvamo
U tajanstvenim pretincima
naših srca
I da zapamtimo
Da jezik zopočinje
Od prve izgovorene riječi djeteta
Do zadnjeg vapaja nemoćnog starca.
SEMIRA JAKUPOVIĆ
