Svaki jezik je ujedno i nosilac svih onih obilježja koja čine jednu kulturu. Svaki jezik je put uz pomoću kojeg mi upoznajemo i prihvaćamo onog drugog. Koncept gostoljubivosti je itekako jedna od značajki bosanske kulture. Mi prihvaćamo gosta koji donosi nešto novo, uvid u novu stvarnost u drugačiji način rada. Učenje novog jezika je svojevrsno putovanje u drugost. I prirodno je da širi kontekst razumijevanja, a to je u svojoj biti zadaća dobrog obrazovanja.
Novi jezik je nova boja u našoj stvarnosti; za djecu koja imaju maternji jezik u zemlji u kojoj im zapravo neće biti prvi jezik kojim se koriste, situacija je složenija. Niko u njihovom okruženju osim njihove porodice ne govori njime, jer pravila jednog jezika kao što je bosanski nisu nimalo jednostavna. Ali on pruža uvid u razumijevanje njihovih roditelja; svih onih situacija koje su ih dovele do ključnog trenutka u kojem su se odlučili ili pak bili prisiljeni na život u novoj zemlji. To u ovom slučaju znači i uvid u jednu kulturu sa veoma kompleksnom historijom.
Roditelji posmatraju svoju djecu koja odrastaju u tom kulturno-jezičkom dvojstvu i djeca postaju veza sa zemljom koju sada nastanjuju i koja je njihov dom. Zauzvrat, uz pomoć jezika kojim govore njihovi roditelji, djeca stiču ultimativno razumijevanje historije svojih roditelja. To je proces koji neminovno obogaćuje u oba smjera.
Edina Kikic je Profesor bosanskog jezika i književnosti. Diplomirala je na Univerzitetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Trenutno radim kao nastavnica za BH Community, London UK. Nastava sa učenicima se odvija on line.
Učenje svakog novog jezika je i upoznavanje samog sebe, svojih mogućnosti. Iz svog iskustva kao nastavnice u Bosni, mogu reći da su učenici veoma obeshrabreni da se kreativno izraze na bosanskom jeziku; kao da je to rezervisano za neke druge narode, ili „bolje“ ljude. Primijetila sam, da možda iz ovog razloga, mi nemamo mnogo pisaca, pogotovo za generaciju djece sa kojima ja radim. Imamo naravno neke, ali jezik tih književnih dijela često zna njima biti komplikovan ili prepun izraza koji se više ne koriste. Udžbenici za jezik nisu u skladu sa evropskim standardima te su primjereniji djeci koja su odrasla u Bosni i Hercegovini, a ovdje ističem da ni toj djeci gramatika nije mnogo lakša za usvajanje.
Iz ovog razloga akcenat u nastavi jeste rad na književnim tekstovima, na zanimljivostima vezanim za historiju, geografiju ili kulturu Bosne i Hercegovine. Radi se na poveznicama sa njihovim vlastitim iskustvima, na kreativnom izražavanju koje na određen način uslovljava snalaženje unutar regije u kojoj ne poznaju sve staze.
Ukoliko poznajemo neki drugi jezik utoliko imamo više samopouzdanja da se izrazimo na bilo kojem. Kada učimo novi jezik mi se stavljamo u položaj da ne zvučimo najbolje, da griješimo, da pravimo duge stanke bojeći se da nam određena riječ nikada neće doprijeti do usana.
To je rizik koji preuzimamo na sebe; znajući da nikada nećemo zvučati kao neko ko se rodio u određenoj zemlji mi neprestano pravimo greške, ali ne odustajemo. Ovo su principi po kojima se obrazovanje zapravo odvija i to svako obrazovanje, uključujući i ono izvan škola.
Tako da kada govorim o gostoljubivosti, ja zapravo govorim o tom prizivanju svega novog što jedna kultura može unijeti u naše živote, čineći ih utoliko bogatijim. Počevši od razumijevanja recepta karakterističnog za Bosnu i Hercegovinu do muzike, preko historije koja je dovela do stvaranja jedne sevdalinke do uvida u Mak Dizdarevu poeziju i svega onog što ona znači za pojam bosanskog čovjeka. I tu je ono ključno mjesto kada učenicima govorim o značenju riječi prkos i stihu „prkosna od sna“.
Sa učenicima znam razgovarati o načinu na koji se pravi bosanska kafa ili sarma; oni mi mogu govoriti o svojim iskustvima i o tome kako ih njihovi roditelji prave. Ja njima mogu ispričati kako su ti recepti dospjeli do njihovih stolova, u jezik, u historiju i tradiciju čiji su oni nastavak.
Bosanski jezik se kroz duga stoljeća nije čak imao pravo tako ni nazivati. Postoje priče o Bosni, o njenim piscima, o mjestima gdje su odrastali; postoji ultimativno pitanje – ko su „moji“ ljudi i iz koje tradicije potičem. Koristiti bosanski jezik znači i uklopiti se u širu sliku te naše zajedničke priče u Bosni i o nama, upravo u ovom trenutku.
