Posvećeno svim preživjelim logorašima
Ukrali su mi slobodu
Dok sam čučao
Gladan i žedan
Pognute glave
Bez vida i sluha
Zavezanih ruku
I poderanih rukava
S puščanom cijevi
Kraj napeta uha.
Ukrali su mi komad neba plavog
Meni, čovjeku,
S glavom punom gnjida
Bez griže savjesti
I imalo stida
Komad neba postao je komadić
Pa komadičak
Sve dok se nije
potpuno izgubio iz vida.
Ukrali su mi ponos
A ja sam nijemo ćutao
U zamjenu za život goli
Iza bodljikave žice
Maštao o familiji svojoj
I komadu neba
poput ranjene ptice.
Kostur sam živi bio
A rebra moja
K’o utihle dirke
Ove smrtonosne svirke
Bez početka i kraja
Bio sam obrijane glave
A moje oči bez sjaja, plačne
I lica drugova mojih,ista
Iz sobe zloglasne, mračne.
Ovu sliku iz albumu uspomena
Ja želim zauvijek iščupati,
A ona mi se uvijek
Kao nepozvan gost vraća
Jer svako svoju cijenu
Dobrote i naivnosti plaća.
Preživio sam udarce i pakao
Posječen oštrinom mržnje mača
Na koljena sam padao
I iznova se dizao
Na rubu pameti i plača.
Sada slobodno hodam
Sa trunjem u očima
I noćnim morama
U jednom komadu
Sa hiljadu ožiljaka
Izrešetanog srca
I propalih ideala.
Da li je to ironija sudbine?!
Da li mi se i život
nemilosrdno sveti?!
Ptica slomljenih krila
Dobila je komad plavog neba
Ali više ne može da leti.
Vraćena mi je sloboda
A ukraden život
Semira Jakupović
