News & Updates

Sličica sa časne i sjetne strane sjećanja   

Sve bajke svijeta počinju jednako: “Bio jednom jedan…” samo su zakavkaske poštene pa vele: “Bio jednom jedan…, a možda i nije bio”. Kad godine pritisnu čovjek više nije siguran šta je sve bilo a šta nije. Posebno kad se potiru stare, pišu nove istorije i, što je najtužnije i najsramotnije, nasilno mijenjaju i lična sjećanja. Proglašavaju nevažećim. A kad se sve zijani, pa još i sjećanja poćapaju, kud je čovjek prispio. Evo su mi osim porodičnih rođendana promijenili, prebojili ili izjurili iz kalendara sve drage datume po kojim sam živio vijek. Da ne bi prijatelja rasutih svijetom s kojim razmjenjujem sjete i provjeravam zapamćenja, ne bih ni primijetio da se primakao Prvi maj. Juče je, recimo, prva, udarna vijest na BBC1, a i ostali Tv Channels se solidarisali, da je PM, Boris J. s vjerenicom dobio Baby Boy. I druga, dakle od manjeg značaja, da je nekih 6 hiljada Britanaca voljom Corone prestalo disati. U kojem slučaju, u Vranju, kažu: “Ispala mu kašika”. A ja kontam koliko je sinova, kćeri, unučadi, roda, zaplakalo. Dosta mu tuga, tražim izbjeglištvo iz izbjeglištva, u sjećanju. Pa vežem pojas u vremeplovu za lijepi Praznik, polijećem…

Opojno, kao miris jasmina iz majskih mostarskih bašča zapljusnuše me dragi Cesarčevi stihovi: “O, svi vi davni Prvi majevi”… Cesarca nisam mnogo čitao, nije stigao da mnogo napiše. Posljednje kratko pisano djelo, ceduljicu sa zabilješkom “August Cesarec, književnik” ostavio je na putu za Dotrščinu, u Zagrebu ‘41. Tamo su ga strijeljali. Najčešće ga bilježe  s neštovanjem kao komunjaru, a bio je sjajan pisac. Ne zbog toga što je pjevao o Prvim majevima. Pjevao sam i sam, a pisac sam ni nalik. Mada se s ponosom sjećam stihova na istu, rumenu temu. Zamolili me s Radio Sarajeva “Prvomajsku” za grupu “Iver”. Počeh ovako:

Maj je nježna svetkovina ruža,
                                                            Igra sunca i srca u travi,
                                                            Maj je drugar koji ruku pruža
                                                            Da pokaže ko je drugar pravi…”

Tu prvu strofu pamtim, sve ostalo je prekrilo nevrijeme i zaborav. Sem modrozelenih očiju Erne iz “Ivera”. Imala je djevojka pod vjeđama dva Blidinjska jezera, pod mjesečinom. Još mi svijetle i griju me te oči kao mladost i nema toga mraka da ih može zatamniti, ugasiti. Ni one daleke mostarske prvomajske budnice Duvačkog orkestra u praskozorja. Sve moji drugari: Muamer, Kona, Vasko, Maha, Stevo, Edo, Aladar… Simfonijski pojačan “Abraševićem”. Izuzev talentovanog muzičara, maestra i drugara Vuka Vrdoljaka. Vuk je u Simfonijskom svirao kontrabas, a u Duvačkom nije ništa. Jer se na trubu ne može osloniti, rekao bi Ico… Pijanci, svih zemalja – ujedinite se!…Tako božanstveno mahmuran orkestar nikad nije muzicirao ni jednim gradom proleterskog, akamoli neproleterskog svijeta… Pa onaj moj snen i svečan komšiluk koji trpa u gepeke i prikolice roštilje, ćumur, ručne frižidere, odrane janjce s trave zvane zanovijet, gajbe Sarajevske, Nikšićke, Karlovačke, pa još gajbi, na kraju ugurava razdraganu djecu i uparađene supruge, pali vozni park i sve okreće jugu ka Jasenici, Buni, Malom Polju, Blagaju. I još dalje Tihom Dolu i Počitelju…Ja na uranke nisam išao. Meni bi dolazili drugari. Šiba Krvavac s Ešrefom u bijelom Golfu i bijeloj košulji. Košulje je mjenjao triput dnevno, a automobile kad im odu gume. Pa je Kemica Monteno dolazio prvo s Brankom, kasnije s Adrianom i Đanijem ili s Davorom. Pjevač je imao neviđen talenat da od svakog dana napravi Prvi maj, praznik… A ranim bi vozovima, čak iz Novog Sada stizali Mika Antić i  Pero Zubac. Kad bi sa suprugama, Ljiljom i Draganom, uvijek puni samo sreće zbog susreta s Mostarom, a kad bi sami puni unučića “Rubin” vinjaka kojim su se natapali noćnim vozovima kroz Bosnu. Pa praznik prespavali, do predveče. Tad bi se Mostarci vraćali preplanuli, promukli a bučni. Odlazili su s crvenim karanfilom, a vraćali s oglodanim špinjakom u reveru…

O, svi vi davni Prvi majevi…

Ostalo mi  sjećanje na prvu prvomajsku kafu iz sedamdesetsretne. Na Rondou, zbornom mjestu ljubavi što bi rekao Kiko Sarajlić, čekam Zupca i Antića. Rano je, a već ogrijalo pa se dočepao hladovine. Kad iz Drapšinove, u kratkim pantalonama i košulji kratkih rukava, ide Đema. Uzima “Oslobođenje” u trafici kod Vilima na uglu, pita s ljudima. Oni iz automobila ga dozivaju: “Hajmo na Bunu, Đemale”… Đema je sinoćnji, sabira mu se. Te se sabiramo. Malo-malo neko će prići, pozdraviti. Opširnije, kako je adet u Mostaru… “Bogami nam je tanko ovo sabiranje”, veli. “Vidiš kakvo je vrijeme došlo da ni kafu na Rondou ne možeš rahat popiti.” Ukus i miris te kafe na Rondou s Đemalom Bijedićem u kratkim pantalama kojeg sam poslije nekoliko dana vidio na tv kako vrti palčeve u razgovoru s predsjednikom US Fordom, poklanja mu Maestrov Stari most u originalnoj verziji, evo me i sad sabra i raznježi… Te vam se javljam čestitkom.

O, svi Vi davni i divni Prvi majevi!

Pripremljeno prema odlomku iz knjige Dnevnik jednog apatrida

 

 

 

 

Tačno.net

Foto: fitz.cam.ac.uk