Sedmog decembra 1970. tadašnji kancelar Savezne Republike Nemačke spontano je u Varšavskom getu kleknuo pred spomenikom hiljadama Jevreja – žrtvama nacističkog pogroma. Na današnji dan, 7. decembra 1970. godine zapadnonjemački kancelar Vili Brant, prilikom službene posjete Poljskoj, neočekivano se poklonio, klečanjem, pred spomenikom žrtvama nacizma u Varšavi. Fotografije njemačkog kancelara kako skrušeno kleči pred spomenikom za ubijene koje je njegov narod skrivio obišle su svijet te i danas predstavljaju podsjećanje na to kako izgleda iskreno pomirenje među narodima. Vili Brant je rekao da je uradio ono što ljudi i inače rade kada riječi nisu dovoljne. Taj gest je postao simbol pomirenja u Evropi – pomirenja Zapada i Istoka, Poljske i Njemačke.
To je najviši domet iskrenog izvinjenja u historiji čovjećanstva. Taj način izvinjavanja u ime sopstvenog naroda za počinjene zločine postao je na neki način standard u svjetu. Ovim gestom Njemačka je časno priznala svoju krivicu i krenula da postaje istinito demokratska zemlja. Gest bivšeg kancelara Zapadne Njemačke imao je pozitivan odjek u cjelom svijetu i mnogima je danas parametar kada se u međudržavnim odnosima govori o izvinjenju.
U Bosni i Hercegovini koja je bila agresivna meta istočnog i zapadnog agresora i u kojoj je izvršen največi zločin poslije holokausta u Evropi, genocid u Srebrenici, još tse raži prvi „balkanski Vili Brant“. Bez takvog iskrenog izvinjenja i bez ozbiljnog odnosa prema onome što se desilo nema lahkog okretanja prema boljoj, zajedničkoj budućnosti. Da bi Bosni i Hercegovini bilo bolje, njeni narodi i građani trebaju biti gospodari svoje volje, a sluge svoje savjesti. Jer nikad i ništa ne izaziva veću pobunu od nepravde. A nepravda je antibosanska koalicija koja radi protiv države, diplomatija koja radi protiv sopstvene države, negiranje sudskih, naučnih i historijskih činjenica o agresiji i genocidu, veličanje i slavljenje presuđenih ratnih zločinaca, uspostavljanje kulture zaborava umjesto kulture sjećanja. Sva druga zla koja Bosna i Hercegovina trpi nisu ništa prema ovom. Moj strah od zaborava veći je od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. Upravo to je moto koji nas pokreće i koji treba prenijeti za sve žrtve. Zaborav je saučesništvo u zločinu. Nemamo pravo na zaborav. Borba za istinu i pravdu je osnova našeg postojanja, i za nju se vrijedi boriti. Emir Ramić Direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada
Za Intelektualno.com piše: dr. Emir Ramić
