Mujo Delić je nedavno podijelio svoju priču preživljavanja u toku obilježavanja 25.godišnjice genocida u Srebrenici Porijeklom je iz Bratunca, a spletom ratnih okolnosti spas je morao pronaći na slobodnoj teritoriiji Srebrenice. Međutim, nije sve bilo kako je izgledalo. Spas je morao tražiti putem nemoguće misije probijanja kroz okupiranu teritoriju prema 100 kilometara dalekoj slobodnoj teritoriji u Tuzli.
U napadu na “zaštićenu enklavu UN” Srebrenica, u julu 1995. godine, koji su izvele jedinice tadašanje Vojske Republike Srpske pod komandom haškog osuđenika Ratka Mladića, ubijeno je više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, a na desetine hiljada žena, djece i starijih ljudi deportovano ili je spas bilo prinuđeno tražiti u okolnim šumama, tražeći put ka slobodnoj teritoriji na području Tuzle.
U nastavku prenosimo njegovu priču:
1992 godina.
Otac, mati, sestre, brat i ja gledamo vijesti, projektili udaraju po gradovima u Bosni i Hercegovini.
Razaranja, dim, panika.
Mi gledamo, a svojim očima ne vjerujemo, svo vrijeme mislimo ovo će stati, nemoguće je da ovdje bude rata.
Ko će koga napasti, mi niti nemamo nikakvog oružja.
Počela je srpska agresija na moj Bratunac, koji je bio lagan plijen s obzirom da graniči sa Srbijom, te smo morali preko noći spas tražiti na teritoriji Srebrenice koja je tada bila slobodna teritorija.
Gradovi u okolini Vlasenica, Cerska, Rogatica, Sapna, Zvornik, Konjević polje padali su iz dana u dan.
Brzo smo učili i shvatili da ćemo se goloruki svim raspoloživim sredstvima morati braniti od «do zuba naoružanog neprijatelja», koji je višestruko nadmoćniji što ljudstvom što teškim naoružanjem.
Ta nadmoć je došla od strane Jugoslovenske armije, koja je tad bila jedna od najmoćnijih u Evropi. Tu armiju je preko noći preuzeo srpski režim pod kontrolom Slobodana Miloševića, i cijelu njenu opremljenost stavio na stranu srpskog naroda.
U isto vrijeme mi Bosanci i Hercegovci koji smo bili napadnuti smo bili zakinuti za bilo kakvu odbrambenu pomoć. Čak je uveden embargo od UN-a na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, koristeći ga kao izgovor za prevenciju rata. U stvarnosti to je nas Bošnjake serviralo Miloševićevom režimu za pokolj.
Nisam nikada negdje čuo nikakvo kajanje zbog ovakvih odluka. A volio bih čuti.
Čak na kraju su i nekakve sudije politički presudile da Srbija nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Da genocid nije izvršen na teritoriji cijele Bosne I Hercegovine već samo u Srebrenici.
I ptice na grani znaju da je Srbija počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Srbija ne samo da nije spriječila genocid na teritoriju Srebrenice, nego ga je isplanirala i sprovela.
Kako tako mi prognani i građani Srebrenice organizirali smo nekakvu vrstu primitivne odbrane, u i oko Srebrenice. Srebrenicu smo na neki način odbranili, iako smo u potpunosti sa svih strana bili okupirani i vrlo udaljeni od slobodne teritorije.
Ali kakav život, 40 hiljada ljudi u mjestu gdje je nekad živjelo par hiljada. Nema struje, nema vode, nema hljeba, nema škole, nema posla, nema kupanja, nema pranja zubi, nema umivanja, nema trgovina, nema grijanja. Pravi pravcati geto, poniženje u svakom smislu riječi. U to vrijeme nam je UN znao ponekad avionima izbaciti pakete sa hranom, ali to nije bio ni djelić naših potreba.
Znali smo danima čekati da nam bace tu pomoć, samo jednom sam doživio tu sreću za četiri godine. Ali i sama nada da će pomoć doći nam je bila dovoljna da opstanemo da izdržimo. Svakodnevno smo bili bombardirani što iz zraka što sa zemlje. Dnevno smo znali nabrojati na stotine projektila. Nema zgrade koja nije bila pogođena najmanje 50 puta.
Početak 1993 godine.
Počinje jedna od nebrojenih srpskih ofanziva na Srebrenicu. 20 hiljada srpskih do zuba naoružanih vojnika i 1000 tenkova. Mi u odbrani sa lovačkim puškama, puškama napravljenim od cijevi za vodu i nešto od naoružanja što smo ukrali od neprijatelja šunjajući se do njihovih rovova. I dalje ni traga ni glasa nikakvoj pomoći u naoružanju i medicinskoj opremi.
Ranjen sam u nogu. Boli me, jaučem u sebi, hoću da puknem ali ne smijem prestati pomagati drugovima. Drugovi su primijetili i brzo pozvali doktora koji nije imao nikakve opreme. Iglom za pletenje,a bez ikakve anestezije mi je doktor kako tako sanirao ranu i na taj način spasio nogu. To nije bilo ništa kada uporedimo kakve rane su imali drugi branioci.
Jedan trenutak mi je posebno utkan u sjećanje i nikada ga neću zaboraviti. Jedan moj drug je bio toliko ranjen da mu je morala biti odsječena noga. Infekcija, crvi izlaze iz noge. Nas desetorica smo ga držali i plakali dok je on jaukao dok mu je doktor testerom odrezao nogu.
- April 1993 godine.
UN proglašava Srebrenicu zaštićenom zonom. Šta to sad znači? Grad preuzimaju UN snage koje će nas uz pomoć NATOa štititi od srpskih napada.
- Maj 1993 godine.
UN razoružavanje Srebrenice je završena. I ono malo primitivnog naoružanja od branioca Srebrenice je oduzeto i od tada Srebrenica polaže sve nade u UN.
Gledajući iz ove perspektive to je bio uvod u planirani i dogovoreni genocid. Ne može me niko ubijediti da nije. Ovo nije neka teorija zavjere nego jedino objašnjenje kad se vidi šta se kasnije desilo i kako je UN postupio.
Početak Jula 1995 godine.
Srpska agresorska vojska na čelu sa krvnikom Mladićem ne odustaje od Srebrenice. Uprkos statusu zaštićene zone počinje novu ofanzivu ovog puta pod kodnim nazivom „Krivaja 95“. Sve to u prisustvu UN-a koji je spriječio i teoretsku odbranu razoružavanjem dvije godine ranije.
UN nije ni trepnuo, a Mladić je surovo likvidirao više od 8000 golorukih ljudi u par dana. 8000 ljudi! Koliko je to ljudi bože dragi. Znate li vi ljudi samo kolika je logistika potrebna da se 8000 ljudi ubije za par dana, pokopa, počisti krv za njima i zatare trag.
Znam da se u ratu najlakše uklone dokazi, ali me zanima koliko ljudi iz okoline Srebrenice nije bilo uključeno u tu operaciju. Neka je tim ljudima bog na pomoći svaki put kada legnu u krevet.
- Juli 1995 godine.
Znajući šta nas čeka krećemo u skoro pa nemoguću misiju probijanja kroz okupiranu teritoriju prema 100 kilometara dalekoj slobodnoj teritoriji u Tuzli.
Srpska vojska je imala otvoreni prostor i gađali su nas kao zečeve, a zečeva puna šuma. Počinje pravi lov na ljude.
- Jul 1995 godine
Zasjede. Panika. Masovna predavanja. Masovna ubistva. Tijela ubijenih svuda oko nas. Poneki od nas ostaju živi.
Iznemogli, ranjeni dolazimo na izvor vode. Masa ljudi nagrne na izvor da se napije vode i na mjestu umiru. Voda zatrovana.
Na putu kroz gustu šumu nailazimo na nekakve kanistere sa vodom. Ljudi izbezumljeni teško shvataju da kanisteru ne rastu po drveću. Svakom ko se napije vode iz kanistera za nekoliko trenutaka se izobliči faca i počne da bjesni. Oni koji su imali puške, a napiju se i nekontrolisano počnu pucati.
Bojni otrovi se bacaju po koloni. Otrovi su zagospodarili ljudima da ih niko više nije mogao kontrolirati.
Bilo je situacija kada jedan povikne da se ide predati, a za njim krene još 100. Jadni ljudi kasnije smo ih nalazili po masovnim grobnicama.
Srpska vojska se prevarom preko megafona predstavlja kao neko od naših bivših komandanata i poziva ljude da siđu iz šume. Neprestano pucaju po nama. Sve je više ranjenih, mrtvih.
Još i dan danas mi se priviđaju pozivi ranjenih komšija, drugova koji očajno traže pomoć. Najgore mi je bilo kada desetine ranjenih oko nas petorice traže pomoć, a mi moramo odabrati samo petoricu koji imaju više izgleda da prežive, da ih ponesemo na svojim leđima.
Nerijetko su starci ostali pored svojih sinova jer ih nisu mogli nositi pa su ostali da zajedno umru.
Sjećam se jedne situacije kada otac nosi petnaestogodišnjeg sina bez ijedne noge. Tražio je pomoć da mu previjemo sina. Moj prijatelj mu je previo mrtvog sina. Nismo mu imali snage reći da je mrtav. Otac mu je govorio sine neće tebe babo ostaviti.
5 dana sam lutao po šumama, jeo lišće i pio rosu sa lišća, vodu nisam smio piti iz potoka.
16 Juli 1995 godine.
Nekoliko nas, koji smo se držali zajedno, približili smo se na 100 metara od posljednje srpske linije. Da bi imali ikakve šanse preći na slobodnu teritoriju, morali smo se suočiti sa neprijateljskom jedinicom u jednom rovu.
Imali smo sa sobom jednu granatu za ručni bacač. Zamolili su me da ja ispalim granatu na rov. Pucao sam i promašio. U tom trenutku sam molio boga da u mene zapucaju i da umrem na mjestu. Gotovo je, nema nam spasa.
Osjećao sam ogromnu krivicu što sam prokockao našu zadnju šansu.
U to vrijeme valjda čuvši da se nešto dešava, jedinica sa samo 20tak boraca predvođena Naserom Orićem sa slobodne teritorije, probija srpsku liniju i mi smo se našli na slobodnom teritoriju.
11 Juli 2020 godine.
I dan danas nastavljamo gledati negiranje genocida, pobjedonosne proslave srpskih političara u etnički očišćenoj Srebrenici i cijelom podrinju kao i neutemeljene sudske procese i progon ono nešto preživjelih Srebreničana.
Pa pogledajte molim vas, na osnovu neutemeljenih dokaza, podigne se optužba protiv komandanta odbrane Nasera Orića, kojeg HAG pravosnažno oslobodi, a on nakon toga doživljava nove serije progona od takozvanog naprednog režima u Srbiji.
Srbija kao i njeni napredni i nenapredni političari su negatori genocida i očajni u namjerama da izjednače krivicu. Poznavajući njihov mentalitet, mene to ne čudi ali me boli ta ogromna tolerancija od strane međunarodne zajednice.
Ljudi moji, za kraj ću vam samo reći da nikada neću zaboraviti onu narandžu, koju mi je neko poklonio odmah nakon proboja. Okus te narandže i dan danas traje.
Promovišite mir u svijetu, spriječite ratove i nepravdu. Poklonite i vi svoju narandžu nekome kome je prijeko potrebna.
BH UK Network
