‘Ja sam iz Amerike / Vodite me u Bosnu!’
Ed Vulliamy
Ove sedmice fudbal je, još jednom, postao način Bosne da pretvori noćne more u prekrasne snove.
Došlo je vrijeme ne za suze nego za klicanje! S ponosom i radošću.
Ono što se dešava u Americi nije samo potvrda Bosne – našeg tima i naših navijača – iako jeste. Nije samo stvar u tome kako su Bosna i Bosanci spasili fudbal od njegovog najgoreg oblika – nasilja i novca – da bi potvrdili fudbal u njegovom najluđem, najboljem izdanju.
Radi se o tome kako i zašto je mlad i briljantan bosanski tim i čista dobrodušna, ali strastvena živahnost njegovih navijača osvojila srca Amerike i Kanade, zemalja domaćina; svaki američki prijatelj kojeg imam – na desetine njih – zaljubio se u Bosnu i Bosance. Razgovarao sam s drugima koji gledaju iz Meksika, priželjkujući da i njih posjete Bosanci, naši ljudi, naša braća i sestre, majke i očevi, lijepe žene i zgodni momci, Mujo i Suljo, bilo da su iz domovine ili iz njenog trećeg najvećeg grada, St. Louisa u Missouriju, ili širom dijaspore.
Dijaspora koja je nasiljem razbijena i rasuta po svijetu, izdana politikom i diplomatijom, tiho nastavlja dalje, nikada ne zaboravljajući, ali radeći ono što se mora raditi iz dana u dan, naporno radeći da se plate računi, pokrije hipoteka ili stanarina, prehrane djeca. Imigrantska priča o teškom radu. 
Svjetska zajednica, do sada gotovo zaboravljena: Bosna je iznenada svačija omiljena zemlja. Hvala Barbarez Boysima, Zmajevima; hvala ikoni i vođi tima, fenomenalnom Edinu Džeki; hvala svakom od tih 26 igrača, od kojih neki jedva da su završili školu. Hvala svima na stadionu i ispred velikih ekrana širom zemlje. I hvala jednoj luckastoj pjesmi o odlasku u Ameriku, sada prilagođenoj: prijatelj mi kaže da u jednom baru u Las Vegasu, stalni gosti pjevaju: “Ja sam iz Amerike / Vodite me u Bosnu!”.
Prije četrnaest godina napisao sam najčitaniji članak koji sam ikada napisao u svojoj isprici od karijere. Nakon što ga je retweetovao Edin Džeko, a zatim ga “re-retweetovao” (?) lice britanskog fudbala Gary Lineker, radilo se o timu koji se kvalifikovao za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, hvalospjev Džeki kao nacionalnom idolu, ali i više od toga.
Radilo se o tome kako je fudbalski teren bio jedini funkcionalni multietnički organizam u zemlji. Kako sam tada napisao, uprkos svoj farsi bosanske politike – pa čak i one u fudbalskom savezu: “Ne može postojati etnički veto na pas iz odbrane od Hrvata Tonija Šunjića ka bosanskohercegovačkom srpskom kapitenu i veznjaku Zvjezdanu Misimoviću, do superzvijezde napadača Džeke, muslimana. Preživjeli iz Srebrenice Asmir Selimović to dobro kaže: ‘Teren je mjesto gdje se Bosna zaista dešava. To je onaj tračak nade koji pokazuje ko smo zapravo. Ne možeš unijeti sve te gluposti na fudbalski teren. Za nas,’ kaže on, ‘tim je Bosna. Tako bi Bosna trebala biti, sva tri naroda zajedno’”.
I radilo se o još nečemu. O tome koliko to znači, s obzirom na strašnu istoriju koju svi znamo i dijelimo. Da podsjetim na taj članak: “Bosanski napadač Vedad Ibišević, odrastao je kao izbjeglica u St. Louisu. Igra klupski fudbal za Stuttgart, i postigao je gol za Bosnu protiv Litvanije koji je odveo zemlju u finale Svjetskog prvenstva. ‘Bio sam mali, ali ne baš toliko mali,’ kaže on o ratu. Ibišević je iz Vlasenice – kao i Selimović, s kojim je igrao u St. Louisu – i bio je primoran pobjeći iz svog rodnog grada 1992. godine. ‘Vidio sam mnogo, mnogo strašnih stvari,’ prisjeća se nakon treninga u Zenici. Otac i amidža su mu ubijeni, selo njegovih roditelja sravnjeno sa zemljom. Ibišević je bio među sretnicima koji su osigurali mjesto u autobusu za Tuzlu na teritoriji pod kontrolom Republike Bosne, morao je pješačiti posljednji dio puta, pored leševa razbacanih uz cestu. ‘Ljudi iz drugih zemalja, oni ne razumiju,’ nastavlja on. ‘Za njih je to samo još jedna fudbalska utakmica i gol koji sam postigao je samo gol. Ali to nije samo gol. Mislim da ljudi koji poznaju mene i moje članove porodice imaju isti osjećaj. To nije samo gol. To je mnogo više od toga. To je cijela priča’.”
We all know it’s the ‘whole story’. And it is again, except that this time, we are a generation on. Take Kerim Alajbegović, who scored against Qatar after putting that penalty, cool as cucumber, past the best goalkeeper in the world, Italy’s Gianluigi Donnarumma, to put us where we are now. He was not yet born when I first saw Edin Džeko play and score for Bosnia, in the Koševo stadium on a steaming summer night against Turkey in 2007.
Ne mogu napisati istu priču dvaput, i molio sam studente novinarstva i druge da napišu neku vrstu ‘drugog dijela’, nastavka. Intervjuišite Barbareza, Alajbegovića i ‘Milwaukee Messija’, Esmira Bajraktarevića. Zamislite samo: Ibišević je bio preživjeli masakr svoje porodice u Vlasenici. Fantastični Bajraktarević je sin majke koja je preživjela srebrenički masakr. Tipičan američki klinac u najljepšem smislu te riječi, rođen u Wisconsinu – ali igra za domovinu. Kao i Džeko, koji je odbio češke i njemačke ponude da igra za njih, Bajraktarević je napravio izbor da predstavlja Bosnu umjesto zemlje u kojoj je rođen – izbor između pripadnosti. Kako on objašnjava, sa tipičnim američkim naglaskom s kojim je odrastao: “To je mjesto gdje su rođeni moji roditelji… To je mala zemlja, pa je kao porodica. To je najbolji osjećaj”.
Da, Esmire: ‘To je cijela priča’, priča koja se odvijala prije nego što si se rodio: najgori masakr na evropskom tlu još od Trećeg rajha, koji je tvoja majka – neka je blagoslovljena – preživjela da bi te rodila u zemlji čiji se tim sada suočavaš na Svjetskom prvenstvu. Nije ni slutila, kada je bježala iz tog pakla…
Ali pretpostavljam da novinari više ne razmišljaju tako. Nije bilo nastavka za koji ja znam, pa evo pokušavam napisati jedan, s frustrirajuće udaljenosti od svega toga.
Stav Asmira Selimovića o terenu je jednako istinit sada kao što je bio tada. Tu smo, s Miloradom Dodikom koji odbija podržati reprezentaciju i poziva druge da to ne čine; ali ko postiže prvi gol u kampanji, protiv Kanade? Jovo Lukić, Srbin. Ko je ovdje prosvjetljenje u toj jednačini, a ko zaostao? Hrabri mladi napadač Universitatea Cluj FC iz Rumunije, ili patetični ali moćni sektaški političar?
Tu smo, smiješni gradonačelnik Viteza koji insistira da ne bude javnog prikazivanja utakmica Bosne, na što njegov sugrađanin, bosanskohercegovački Hrvat, odgovara na internetu da ima dobar ekran i puno mjesta u svojoj bašti za sve koji žele doći i bodriti momke, uključujući sjajnog defanzivca Nikolu Katića, Hrvata. Selektor i fudbalska legenda Sergej Barbarez ima oca bosanskog Srbina i majku Hrvaticu-Bošnjakinju. Savršen vođa za prelijepo kohezivan bosanski tim.
Kao i 2014., nakon što se farsično sektaška federacija morala reformisati kako bi Bosna bila ponovo primljena u UEFA-u i FIFA-u, tim je – kako je Selimović rekao – bosanskiji nego što je sama Bosna. To ponižava sektaše sa svih strana.
Ahmed Burić, najpoznatiji bosanskohercegovački pank-pjesnik i muzičar, uklapa koncert Davida Byrnea u Puli između utakmica, uz put razmišljajući: “Nikada nisam mislio da ću reći da je fudbalska reprezentacija bolji dio društva, ali sada je definitivno tako. U svijetu bez smisla, to mnogo znači. Možda čak i više nego što sada shvatamo”.
Burić iznosi pronicljivo zapažanje o ljubavi prema domovini za tim koji je u suštini dijasporalni: “Ova djeca su sinovi izbjeglica koji su prošli kroz težak život prve generacije imigranata. Njihovo samopouzdanje nije poljuljano korupcijom i klijentelizmom koji vladaju u njihovoj domovini, koju vole na apstraktan način. A to se odražava i na fudbalskom terenu”.
Kako li je tek biti tamo. Među onima koji prate tim je i Mubina van Veen-Isović, nećakinja Safeta Isovića, oca sevdalinke, ne toliko poznavalac igre koliko, pa: dio bosanske baštine i bivša počasna konzulica BiH u Luksemburgu. “Već po dolasku u Toronto i Los Angeles”, oduševljeno govori, “a posebno u Seattleu, osjećala se emocionalna nabijenost na ulicama i u zraku, koja se samo pojačavala kako se utakmica približavala”.
“Taj naboj je zatim prožeo one koji su nas samo gledali, osjećaj zajedništva i prijateljstva ne samo među bh. navijačima, već i s Amerikancima i mnogim drugim nacionalnostima. Sve te emocije eksplodirale su kao vulkan nakon pobjede nad Katarom. Ljudi su plakali od sreće – i ponovo rođene nade u bolje sutra, ovdje, pred našim očima”.
Damir Šagolj, fotograf dobitnik Pulitzerove nagrade i fudbalski fanatik, skuplja svoj prvi set Panini sličica sa sinom Leonom, zauzet pripremama za ovogodišnji festival WARM – Rat, umjetnost, izvještavanje, sjećanje, ali smatra nespojivim to što se mora fokusirati na prošle i sadašnje ratove uz toliki jubilarni zanos oko njega u Sarajevu. “Sve ovo je donijelo nevjerovatno ludu, radosnu energiju društvu koje inače radi na rezervi. Ušao sam u opštinsku zgradu, da obavim neki posao. Obično su svi tamo jadni i mrzovoljni; ima tamo jedna gospođa od koje uzdahneš čim se probudiš ako je moraš vidjeti taj dan. Ali sada svi nose dres ovog ili onog igrača, svi su fantastičnog raspoloženja, prijateljski nastrojeni i sretni. Većinom su prilično bucmasti i nose dresove koji su im pomalo tijesni, pa je cijela stvar smiješna – i zabavna”.
Šagolj vidi “veliku razliku u tome što su ovo unuci rata, a ne djeca”, većinom rođeni u dijaspori. “Za nas, rane su još uvijek otvorene. Za njih, postoji lakoća postojanja koju mi nemamo. Manje su opterećeni svime time, svi mogu zagrliti Srbe, i svi zagrliti jedni druge jer su samo dio prelijepog tima. Da, ovo je Džekin posljednji ples, ali gledamo ove divne osamnaestogodišnjake; dakle, radi se i o budućnosti, i u tome je ljepota”.
Bosna je mala zemlja, selo zapravo – a jedan od najgorih aspekata genocida bila je njegova sablasna intimnost: ljudi su poznavali one koji su ih mučili, silovali i ubijali. Zmajevi na Svjetskom prvenstvu okreću tu intimnost naglavačke, prkose joj, izvrću je naopačke, u nešto radosno i afirmativno. Bosna je zemlja koja šalje svoj tim na Svjetsko prvenstvo, ali samo bliski prijatelji poznaju igrače – pa, njihove djedove i nane – iz škole!
Ljudi u Bosni koji su se vratili za ljeto povezuju se u dva pravca: preko širokog okeana s Amerikom putem velikih ekrana i TV-a, i sa svojom vlastitom baštinom i zajednicom. Moja draga prijateljica Rejhana Hadžić vratila se u Kakanj da gleda utakmicu i poslala mi je sljedeću veličanstvenu tekstualnu poruku prije utakmice protiv Katara, u vezi s efikasnim veznjakom Ivanom Šunjićem:
“Nisam sigurna jesam li ti ikada rekla, ali Šunjić je iz Kaknja. Njegov djed mi je bio profesor matematike, a njegov amidža Jakša jedan od mojih najbližih prijatelja. Jakša je živio u Londonu, ali je nažalost preminuo; poznavao je fudbal kao enciklopediju. Znali smo sjediti zajedno i gledati fudbal; znao je svaku statistiku, svaku utakmicu. Samo pomisli koliko bi sada bio ponosan. Znam da bi bio u Americi, navijajući za Šunjića. To je samo podsjetnik koliko je Kakanj jak.”
Sigurno jeste, i nema sumnje da i sajber prostor bruji od sličnih tekstova ljudi koji se sjećaju samohrane majke iz Mauritanije po imenu Fatimata Dembélé, koja je odgajala svog sina kao imigrantkinja na oronuloj periferiji Vernona u sjeveroistočnoj Francuskoj. S pravom, ali ja ih ne poznajem; međutim, poznajem nekoga kome je matematiku predavao djed Ivana Šunjića! Kakva je to tvrdnja o slavi?!?
Ima još: “Šunjićev djed i njegova supruga bili su porijeklom iz Crne Gore, ali su svoj život izgradili u Kaknju, gdje su rođena njihova djeca Aleksandra (Šunjićeva majka) i Jaška. Šunjićev otac je, s druge strane, bosanski Hrvat iz Kraljeve Sutjeske, jednog od najhistorijih mjesta u Bosni, usko povezanog s bosanskim kraljevima i kraljicom Katarinom. Svi ovi različiti korijeni se spajaju u jednoj porodici, a zatim u jednom igraču koji predstavlja Bosnu. To je ono što ovu priču čini tako posebnom”.
–
Kada sam 5. augusta 1992. ušao u logor smrti Omarska – dan koji mi je promijenio život i učinio me neopozivo ‘Bosancem’ – samo jedna osoba je progovorila pred kamere ITN-a koje sam pratio, sjedeći, vidno prestravljen, sa svojom vodenastom čorbom od graha. “Ne želim lagati, ali ne mogu reći istinu”, rekao je. Često sam se pitao da li ga je ta izjava spasila ili koštala života, sve do jednog sastanka solidarnosti koji je organizovao Paddy Ashdown 2008. godine. Ušlo je lice koje sam prepoznao: zamalo sam pao sa stolice.
Džemal Paratušić živi sa svojom porodicom u Borehamwoodu, a njegova kćerka Aldijana “upravo je izašla iz aviona vraćajući se iz Los Angelesa i Seattlea. Spava, ali jedva čekam da je pitam sve o tome”, kaže Džemal. “Kada gledaš fudbal, zaboraviš politiku. Tako smo ponosni na naš mladi tim; Svjetsko prvenstvo je ujedinilo Bosnu: djecu, odrasle, svakoga. Na kratko vrijeme, fudbal zbližava Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve rođene u našoj lijepoj domovini, kao i nove generacije Bosanaca rođenih širom svijeta. Ujedinjuje one koji su ostali i one koji su bili prisiljeni pobjeći zbog rata… Da, ovo je povezano s ratom: ja sam bio jedan od onih koji su morali pobjeći iz svoje zemlje i obnoviti svoj život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali kao i mnogi drugi, nikada nisam prestao nositi Bosnu u svom srcu”. Džemal ne voli riječ ‘dijaspora’ – preferira ‘izgnanici’. “Sada se svi molimo za istu stvar:”, nastavlja on: “dobar rezultat, ali smo uvijek uz njih, pobijedili ili izgubili.
“Svjetsko prvenstvo je za mene posebno emotivno”, dodaje on, “zato što je moja kćerka bila tamo, ponosno podržavajući bosanski tim. Vidjeti sljedeću generaciju kako s takvim ponosom prihvata svoju baštinu ispunjava moje srce radošću i podsjeća me da naša ljubav prema Bosni živi kroz našu djecu.”
Ah, Aldijana se probudila iz popodnevne dremke nakon leta. “Nema riječi kojima bih opisala emocije i osjećaje kada vidiš zastavu svoje zemlje na nekim od najvećih svjetskih stadiona, razvijenu da je cijeli svijet vidi, i stadion ispunjen plavom i žutom bojom kako pjeva ‘U ovom gradu ja nemam nikoga’”.
“Ne mogu biti ponosnija na naš tim, koji je ujedinio naciju kroz ljubav prema sportu. Ponosna sam što dolazim iz Bosne i Hercegovine, zemlje pune ljiljana. Moja djeca, rođena u Velikoj Britaniji, s ponosom sebe nazivaju Bosancima i ovo Svjetsko prvenstvo nam je omogućilo da nas svi vide onakvima kakvi zaista jesmo”.
Američki prijatelji mi kažu da bi luckasta pjesma “vodi me u Bosnu”, koja se ori po barovima širom zemlje, mogla čak zaživjeti i među navijačima domaćina na stadionu u San Francisku. Naravno, Amerikanci će podržati svoj tim, kao što i treba, sa strašću, baš kao i mi. Prkoseći svim onim mrzovoljnim glupostima o tome kako je ovo Svjetsko prvenstvo Donalda Trumpa; i američki igrači i naši, i njihovi navijači i naši, pokazat će kako su fudbal općenito i Svjetsko prvenstvo posebno veći od onoga što bi Donald Trump ikada mogao biti. Kako fudbal ujedinjuje ono što on pokušava, a ne uspijeva, podijeliti.
Da, postoji nešto posebno u ovoj utakmici, kao i u ovom trenutku. Na neki način, užasno je tužno što se moramo sastati s domaćinima koji nas toliko vole, i što neko mora izgubiti. Ali kako Džemal kaže, “šta god da se desi, to je bonus”; kakav god da bude rezultat, znamo da će samo prisustvo Bosne u San Francisku biti vrhunski primjer fudbala kao metafore za najbolje u svakome i u svemu. I to će biti potvrda trenutno ujedinjene bosanske republike od strane grupe inspirativnih mladića, podržanih i obožavanih od strane navijača, kako na stadionu tako i širom zajednice širom svijeta koja je, zasluženo, sada i sama obožavana. Grupa mladića, njihovi navijači i njihova zajednica, koji su zasluženo osvojili srca tog svijeta.
(U znak sjećanja na Nedžada Sladića, mog bosanskog fudbalskog partnera, vojnika 1. korpusa, pacifistu, građanina Autonomne Republike Džidžikovac, velikog ljubitelja dobrog fudbala, s kojim sam radio na članku 2014. Jedina osoba s kojom se moglo gledati prvo poluvrijeme utakmice Željezničar – Tuzla na Grbavici, a zatim uzeti taksi Samir & Emir za drugo poluvrijeme gledajući njegov FK Sarajevo na Koševu iste noći. Nažalost i iznenada izgubljen, ali gleda iz tog Elysian sportskog bara gore, na najvećem ekranu od svih, sa amidžom Jakšom i mnogim drugim koji bi također trebali gledati, ovdje dolje među nama smrtnicima).
